Friday, March 18th, 2016 @ 10:40PM

“Odgovorno mogu reći da sve što je Anto Kovačević govorio oko Židova, potpisao bi svaki član Knesseta. Ne da njegov govor nije bio anti-semitski, nego je bio izrazito filo-semitski”, napisao je Anto Đapić o navodnom govoru mržnje na Općem saboru HSP-a AS održanog u Zagrebu prošle subote.

Posljednjih nekoliko dana u gotovo svim relevantnim medijima u Hrvatskoj, pozornost je bila fokusirana na tzv. „ govore mržnje“ koji su navodno izrečeni na 4. Općem Saboru HSP Dr. Ante Starčević održanog u Zagrebu prošle subote. Pojedini novinari i komentatori natjecali su se u pokušaju prikazivanja nekih rečenica koje su izgovorene na tom Saboru kao govor mržnje, a da pri tome nisu niti pokušali prikazati cjelinu atmosfere, političkih poruka, pa i cjelokupnosti „ inkriminirajućih izjava“.

Kako sam osobno nazočio spomenutom Saboru i kako sam bio i govornik, smatram svojom dužnošću, a zbog hrvatske, posebno pravaške javnosti, napisati komentar o tome kako je bezgranična ljudska zločestoća, koja se zna pojavljivati iz pera tzv. novinara kojima je novinarski posao samo radno mjesto i paravan za ono što oni u stvarnosti jesu, a to su provokatori i mrzitelji temeljnih hrvatskih vrijednosti. Samo opasna zloća mogla je na tom događaju prepoznati mržnju. Upravo obrnuto, osobno smatram kako je cijeli skup protekao u tolerantnom ozračju.

Za tzv. novinare koji su izvješćivali sa Skupa, a i kasniji komentari onih koji nisu bili niti nazočni tom događaju, pa i izjave nekih političara s ljevice, govore o tome kako se neki nikako ne mogu priviknuti na činjenicu kako postoji hrvatska država, kako u njoj postoje različite političke opcije i kako više ne postoji u Hrvatskoj verbalni delikt kada se spomene nešto što njima pravovjernim ljevičarima ne odgovara, osim ako ga oni ne pokušavaju silom nametnuti u javnosti.

Naime, nema potrebe da u svom komentaru branim gospodina Antu  Kovačevića jer on to i sam zna dobro raditi ( to posebno mislim na njegove metafore oko skakanja s mosta) , ali bih oko njegovog govora samo reagirao na nešto što može biti opasno, a vezano je za međunarodne refleksije. Odgovorno mogu reći da sve što je Anto Kovačević govorio oko Židova, potpisao bi svaki član Knesseta. Ne da njegov govor nije bio anti-semitski, nego je bio izrazito filo-semitski. I svaka druga interpretacija obično je podmetanje.

Što se, pak, tiče posrednog uvlačenja mog govora u kontekst govora mržnje, smatram svojom obvezom precizno opisati što su to „ novinari, komentatori i izvjestitelji“ svrstali u „ govor mržnje“. Kao prvo želim naglasiti kako sam se odazvao pozivu vodstva AS HSP nazočiti na njihovom Saboru kao predsjednik Demokratskog saveza nacionalne obnove (DESNO) i kao ratni načelnik Stožera HOS-a jer smatram kako moje pojavljivanje na njihovom Skupu može blagotvorno djelovati na smirivanje odnosa na pravaškoj sceni i određivanje novog pravca kojim bi pravaši povratili nekadašnje pozicije. Smatram kako je poziv upućen meni bio važan iskorak vodstva HSP Dr. Ante Starčević na tragu te politike, a mislim i da je moje prihvaćanje toga poziva jednako važan potez.

Rekao sam na Saboru kako je svima nama jasno da moj dolazak na Sabor HSP AS koji danas legalno predstavlja pravaški pokret kroz parlamentarni status ne može biti tek obična protokolarna kurtoazija, već je to prilika da kao čovjek koji sam predvodio pravaški pokret gotovo dva desetljeća, na tom velikom Skupu pošaljem poruku i njima i cjelokupnoj i pravaškoj i hrvatskoj javnosti što smatram da su važne točke, prije svega ideološke i svjetonazorske, oko kojih pravaši ne bi smjeli imati prijepora, a onda bi to značilo kako su te točke i mogućnost okupljanja kompletnog pravaškog biračkog tijela koje je u Hrvatskoj veliko, ali je na žalost, razmrvljeno. Razlozi više nisu bitni zašto je tome tako, jer bi nas to odvelo u besplodne rasprave i međusobna optuživanja.

U svom govoru istaknuo sam te tri točke koje su „ demokratski novinari“ ocijenili netko kao „ govor mržnje“, a netko kao „ politiku rikverca“. Istaknuo sam kako je nama pravašima apsolutno nesporno da današnji naraštaj pravaša svoju glavnu ideološku snagu crpi iz činjenice stvaranja hrvatske države u Domovinskom ratu i ogromnom doprinosu pravaškog pokreta u njemu kroz dragovoljačke postrojbe Hrvatskih obrambenih snaga (HOS-a). Ako smo suglasni, a jesmo, da je Domovinski rat temelj hrvatske države, a pravaši u tom ratu pridonijeli ogromnim doprinosom, onda mi moramo štititi tu baštinu pravaškog pokreta.

Ako smo suglasni da je HOS nešto najbolje što se dogodilo u povijesti pravaškog pokreta staroj 155 godina, onda je naša obveza čvrsto štititi dignitet i dostojanstvo te grane pravaštva. Naravno, iz toga proizlazi i obveza obrane svega onoga što je HOS činio i radio tijekom Domovinskog rata. A to znači i hosovski ratni pozdrav „ Za Dom spremni!“.

Kada pravaši hosovci cijene taj pozdrav, onda oni ništa ne pokušavaju niti braniti, niti relativizirati kako nam podmeću tzv. antifašisti u Hrvatskoj. Pravaši poštivaju i njeguju tradiciju dragovoljaca HOS-a, a ne ustaškog pokreta. Bilo kakve negativne konotacije koje netko pokušava implicirati baštini HOS-a, bilo da se radi o ratnim pozdravima ili nazivima postrojbi HOS-a, neprijatelj je hrvatske države i Domovinskog rata.

Ako su imali svoje primjedbe koje danas iznose vrijeđajući i pljujući po jednoj od najčasnijih i najhrabrijih postrojbi Domovinskog rata, trebali su imati hrabrosti to činiti 1991. godine kada je HOS pozdravom „ Za dom spremni!“ od Dubrovnika do Sajmišta svojom krvlju stvarao hrvatsku državu. Tada su bili zavučeni, bilo u mišje rupe, bilo kao zmije otrovnice. Očito misle kako je dvadesetak godina nakon oslobođenja Hrvatske i njenog mentalnog prekrajanja, došlo vrijeme izgmizati ispod kamenja i napasti nas. Postižu upravo obrnuti cilj! Ta njihova politika i juriš na nas samo će nas ponovo okupiti i osnažiti kako bismo ih ponovo vratili u rupe iz koji su izgmizali nakon 20 godina kukavičke šutnje.

Druga teza koju sam u svom „ govoru mržnje“ iznio na općem Saboru HSP AS bila je moja poruka kako je lustracija i potreba njene provedbe u Hrvatskoj pravaški projekt, a nacionalni interes. Niti jedan pravaš, starčevićanac, hosovac, nema prava odreći se borbe za lustraciju. Zbog neprovođenja lustracije i neprihvaćanja zakona o otklanjanju posljedica totalitarnog komunističkog sustava koji sam podnio 1997. godine u Hrvatskom državnom saboru, Hrvatska danas i jest u situaciji u kakvoj se nalazi. Neprihvaćanjem europskih standarda i obveza koje proizlaze iz rezolucija i odluka europskih institucija ( to znači provođenje lustracije), Hrvatska je, nažalost, najmanje desetak godina u gospodarskom i demokratskom „rikvercu“ u odnosu na ostale zemlje tranzicija i članica EU koje su to provele.

I treća stvar koju sam naglasio u svom obraćanju na pravaškom Saboru bila je borba za potpuno razgolićivanje tzv. „antifašizma“ koji je u Hrvatskoj samo floskula onih koji su izgmizali i uporno pokušavaju nametnuti totalitarni komunistički sustav koji je kršio nacionalna ljudska prava hrvatskog naroda kao vrijednost na kojima počiva temelj moderne hrvatske države, a koji će istodobno ratni pozdrav najelitnije dragovoljačke postrojbe Domovinskog rata i nazive njenih postrojbi nazivati fašizacijom Hrvatske. Pravaši to ne smiju dopustiti! Usudio bih se ustvrditi kako ove tri točke u stvari moraju biti aksiomi pravaške politike jer sve ostale programske ili svjetonazorske politike lako ćemo dogovoriti.

Sramotno je kako je donedavna službena hrvatska politika pod svaku cijenu izbjegavala otvaranje dosjea UDBA-e pa je to umjesto nas morala učiniti druga članica EU. Takve politike pod svaku cijenu izbjegavaju čistu nacionalnu politiku za koju se pravaši zalažu. Iz toga je vidljivo kako su glavni udari bivše vlasti, a sadašnje opozicije na novu vlast, bili upravo po ovim pravaškim točkama koje smatram temeljima pravaštva. Najbrutalniji napadi onih što su izgmizali odnosili su se upravo na najavu lustracije( nadam se da najjača hrvatska stranka neće od toga odustati, ali ćemo uskoro vidjeti), zatim napad na HOS i pozdrav „ Za dom spremni!“ i napad na ministra Hasanbegovića zbog izjave o antifašizmu kao floskuli. Isticanjem te tri okosnice pravaške politike koje su se potvrdile kao glavni temelj pravaštva i kamen zaglavni za budućnost ovog pokreta bili su moj „ govor mržnje“ na Saboru HSP AS.

Znao sam prije 20-ak godina u svom političkom djelovanju bez imalo ustezanja kazati : Ako ustaša znači voljeti svoju domovinu, braniti je i dati sve za nju, onda pristajem biti ustaša! „ Isto tako danas mogu tu izjavu parafrazirati, pa kazati: „ Ako je govor mržnje stati u obranu ratnog pozdrava dragovoljaca HOS-a „ Za dom spremni“, snažno zagovarati lustraciju u hrvatskom društvu i raskrinkavati lažni antifašizam, onda prihvaćam da sam održao govor mržnje na 4. Općem saboru HSP AS.

Autor: Anto Đapić

Posted by tajnistvodesno
Categories: MEDIJI - Portali
Tags: Anto Đapić, HOS, stranka desno, za dom spremni