U RH postoji duboka kriza vladavine, a Orešković je Alisa u zemlji čudesa
Friday, March 11th, 2016 @ 10:37PM
Anto Đapić za dnevno.hr: U RH postoji duboka kriza vladavine, a Orešković je Alisa u zemlji čudesa
U traženju nužnog izlaza iz položaja u kojem se našao, Karamarko je posegnuo za nestranačkom osobom, koja zasigurno može biti odličan ministar gospodarstva i jaka spona iseljene i domovinske Hrvatske, kao ministar u Vladi RH, ali kao predsjednik Vlade koji nema izborni legitimitet, a koji je isto tako, samo čovjek od krvi i mesa, ovakvo što se moglo i očekivati.
Koliko god državni vrh pokušava prikazati brojne probleme i nesuglasice u međusobnom komuniciranju i različitim pogledima na brojna pitanja o načinima vođenja države, tek kao probleme uhodavanja ili porođajne muke, sve je očitije kako postoji duboka kriza vladavine u Republici Hrvatskoj. Ona nije samo posljedica koalicijskih odnosa Domoljubne koalicije i Mosta, nego je iz dana u dan sve vidljivije kako uopće nema koordiniranosti i usuglašenosti između dužnosnika koji bi, po naravi stvari, morali, ako ne izvrsno, a onda barem dobro, surađivati.
Gotovo smiješno izgleda neslaganje ministra koji se istodobno zalaže za nastavak projekta Plomin C, a drugi ministar ( onaj Zaštite okoliša) govori da je to propala stvar pa ih azijski ulagač mora moliti da se dogovore što će raditi. Međutim, pravi problemi očito leže u komunikaciji predsjednika Vlade i njegovih potpredsjednika, što se najočitije odražava u njegovoj odluci o imenovanju bivšeg zamjenika ministra Grčića, gospodina Jakše Puljiza, za svoga savjetnika, odnosno koordinatora za sva strateška ulaganja u RH. Time ga je „de facto“ postavio na poziciju svoga zamjenika, čime je umanjio vrijednost uloge potpredsjednika hrvatske Vlade. Bez obzira što i Karamarko i Petrov daju suzdržane izjave oko ovog poteza predsjednika Vlade, ovaj potez je izazvao konsternaciju u redovima HDZ-a. Nakon odugovlačenja davanja supotpisa za razrješenjem gospodina Lozančića sa mjesta ravnatelja SOA-e, nakon kompliciranja sa izborom Milijana Brkića za ministra hrvatskih branitelja, nakon odbijanja ministra unutarnjih poslova, gospodina Vlahe Orepića, za provođenjem nužnih kadrovskih promjena u Ministarstvu unutarnjih poslova, na sugestiju potpredsjednika Vlade Tomislava Karamarka, ovo posljednje imenovanje jakog čovjeka iz prošle Vlade govori o dubokoj krizi modela funkcioniranja državnog vrha.
Postavlja se pitanje što će nakon ovog imenovanja gospodina Puljiza raditi Karamarko i Petrov?! Pozicija Petrova ionako je u dosadašnjem obnašanju ove dužnosti uglavnom bila svedena na protokolarne obveze koje također dovode do tragikomičnih situacija u kojoj i on i Karamarko isti dan odvojeno primaju strane državnike, kao da se radi o dvije razine vlasti. Karamarko, kao koordinator za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost, ne može osigurati promjenu niti jednog npr. načelnika Policijske uprave,
a kamoli otvoriti pitanje dosadašnjeg rada PN Uskoka, a da ne govorim Državnog odvjetništva. Dodatnu poziciju Karamarka otežava i činjenica kako nije uspio učinkovito osigurati smjenu ravnatelja SOA-e jer se tome odupro čovjek koga je postavio za predsjednika Vlade. Dakle, ako se ovako nastavi instaliranjem Jakše Puljiza za „de facto“ zamjenika predsjednika Vlade, naši dični potpredsjednici neće imati praktično što raditi. Sapienti sat! Što se tiče predsjednika Vlade, na žalost, moram konstatirati kako je on prihvatio ulogu koju su mu namijenili mediji neskloni možebitnom uspjehu nove Vlade te se on u ovom kratkom vremenu prometnuo kao vrlo zahvalna uporišna točka opoziciji ka destabilizaciji nove vlasti. Zašto je tome tako? Već kod iracionalnog zahtjeva Mosta kod pregovora o formiranju nove Vlade i parlamentarne većine, zahtjev za nestranačkim predsjednikom Vlade naslućivao je ovakove tragikomične situacije. U traženju nužnog izlaza iz položaja u kojem se našao, Karamarko je posegnuo za nestranačkom osobom, koja zasigurno može biti odličan ministar gospodarstva i jaka spona iseljene i domovinske Hrvatske, kao ministar u Vladi RH, ali kao predsjednik Vlade koji nema izborni legitimitet, a koji je isto tako, samo čovjek od krvi i mesa, ovakvo što se moglo i očekivati. Gospodin Orešković nije prepoznao priliku koja mu se ukazala, a to je koristiti iskustvo čelnih ljudi države u pojedinim područjima, kao što su nacionalna sigurnost ili diplomacija, što zasigurno i predsjednica države i prvi potpredsjednik Vlade posjeduju. Najočitiji dokaz tog nesnalaženja je uvrijeđena reakcija gospodina Oreškovića kod slučaja Lozančić. Umjesto prihvaćanja odluke predsjednice države, uz obrazloženje kako on o tim stvarima nema dostatnih spoznaja, kao i iskustva, on se, nažalost, osjetio povrijeđen i svojim ponašanjem pokušava izboriti autoritet i poštovanje u javnosti za koji misli da mu je okrnjen, jer su ga tako uvjerili dijelovi medija koji rade za lijevu oporbenu politiku ili netko drugi. Šteta koju je učinio onoj strukturi koja mu je omogućila dolazak na ovako časnu i odgovornu funkciju je nemjerljiva. Očito je kako predsjednik Vlade ne poznaje funkcioniranje hrvatskog političkog sustava i način kako funkcioniraju politički odnosi u našoj domovini. Idealističko poimanje zajedništva i tzv. profesionalne stručnosti pri kadroviranju na važne dužnosti u vrhu državne vlasti, a pri tome ignorirajući činjenicu kako je npr. prošla vlast zbrisala na stotine policijskih dužnosnika u sigurnosnom sustavu ili na desetine urednika u sustavu Hrvatske radio televizije, imat će nesagledive posljedice za rad ove Vlade, koja s takvim ponašanjem ne može opstati.
e Vlade pokazao je sve slabosti političkog sustava i to iz jednostavnog razloga – formirana parlamentarna većina bila je rezultat nužnog dogovora, a ne ozbiljnog programa, i što je još važnije, jasno definiranog ponašanja među političkim partnerima. to nije! Dosadašnji kratki rad ov
U doba predsjednika Franje Tuđmana, hrvatski politički sustav bio je jasno definiran. On je bio najveća izvršna vlast u državi i uz legalitet Hrvatskog sabora, gdje je imao apsolutnu većinu, mogao je postavljati Vlade i ministre kako je smatrao potrebnim. Taj se model pokazao za Hrvatsku, uz određene slabosti, vrlo uspješan, posebice na polju donošenja i provedbe, preko hrvatskih Vlada, snažnih odluka vezanih za stvaranje i obranu hrvatske države. Polupredsjednički sustav u doba predsjednika Franje Tuđmana, za Hrvatsku je bio, u ono doba idealan, a po mom mišljenju, bio bi i danas. Odlaskom predsjednika Tuđmana sa životne i političke pozornice Hrvatske, politički sustav mijenjao se brzo, radikalno, ali na štetu stabilnosti istog sustava. Račanovom detronizacijom uloge predsjednika Republike ( Mesić) pojavljuju se prve pukotine u političkom sustavu koje nekad više, nekad manje eskaliraju, a dubina pukotine ovisi o parlamentarnoj snazi vladajuće većine, iako je i sam Parlament uglavnom bio sveden na glasačku mašineriju. Nakon vremena Franje Tuđmana, i ukidanja polupredsjedničkog sustava, naši predsjednici Vlade počinju si tepati kako su oni, ako ne kancelari, a ono barem „prime ministers“. Ako ne baš Kohl ili Merkel, a ono barem kao hrvatski Blair ili Cameron. Kulminacija se dogodila upravo sada, gdje predsjednik Vlade po prvi puta nema nikakav izborni legitimitet, a on misli da se može suprotstaviti izbornom i ustavnom legitimitetu predsjednice države pri razrješenju šefa obavještajne zajednice. To bi po naravi stvari trebalo, u biti, apsolutno pripadati nekome tko ima takav izborni legitimitet kao što ga ima vrhovna zapovjednica oružanih snaga RH. Ne uvažavajući svog glavnog partnera i ne konzultirajući ga ( Karamarka) pri imenovanju svoga „de facto“ zamjenika koji dolazi iz redova žestoke opozicije opciji koja ga je izabrala za predsjednika Vlade, došli smo puno brže od očekivanog na točku s koje teško da ima povratka. Možda ipak ovo ponašanje nije rezultat neiskustva i neznanja, već promišljene politike, a to je onda neka potpuno nova priča, što će i pokazati sljedeći dani i tjedni, nikako mjeseci.
Državni vrh, a pod tim mislim na predsjednicu države, predsjednika Hrvatskog sabora, predsjednika Vlade, kao i oba dopredsjednika, trebali bi urgentno uvest praksu minimalno jednog tjednog zajedničkog sastanka i dogovaranja politika, kako programskih, tako i kadrovskih, koje će provoditi ili, zbog ranjivosti sustava i nedorečenosti zakonske i ustavne regulative oko ovakvih situacija, prekinuti ovu situaciju i izaći na nove izbore. Hrvatska nije poligon za eksperimentiranje političkog ponašanja političkih početnika u sivoj zoni upravljanja državom. Ili možda jest!
Autor: Anto Đapić
Posted by tajnistvodesno
Categories: MEDIJI - Portali
Tags: Anto Đapić, DESNO, hrvatska vlada, Orešković
Galerija
Citati
Bez dvojbe, politička sloboda jedini je način, kojim si može potlačen narod pomoći. Dok njegovo cijelo gospodarstvo stoji u šakama drugog, dok on ne može svoje cjelokupno stanje urediti po svojoj volji i za svoj probitak, dotle on ne može nego siromah, nego pokvaren, nego sužanj biti.
Ante Starčević (1823.-1896.)