Monday, August 22nd, 2016 @ 7:34AM

Anto Đapić, nekadašnji čelni čovjek HSP-a, a danas utemeljitelj i predsjednik Demokratskog saveza nacionalne obnove (DESNO) vraća se na izvanrednim parlamentarnim izborima kao nositelj liste Domovinske koalicije u IV. izbornoj jedinici. Domovinska koalicija okuplja nekoliko pravaških stranaka i uglednih pojedinaca, bivših saborskih zastupnika koji su odlučili, kako Đapić kaže, u ključnom trenutku pomoći domovini i narodu. U kratkom razgovoru za Hrvatski tjednik osvrće se na debatu između Milanovića i Plenkovića, komentira njemačku presudu Perkoviću i Mustaču, ali i najavljuje što očekuje od izbora i što nudi njihova koalicija.

Što je pokazala televizijska debata između predsjednika HDZ-a Andreja Plenkovića i predsjednika SDP-a Zorana Milanovića?

Debata je pokazala da su Plenković i Milanović politički blizanci, da svojim načinom govora unutar bruxelleskoga sustava vrijednosti nemaju bitnih razlika. Nešto je bilo iskrica oko Lex Perkovića, ali Plenković to nije do kraja iskoristio. Bilo je vidljivo da su oni dobri prijatelji, da se dobro poznaju, da su zajedno surađivali i da je njihov politički svjetonazorski okvir vrlo sličan. Milanović je bio decidiran, Plenković je malo hodao po rubu jer se morao svidjeti svome biračkom tijelu i članstvu HDZ. Međutim, mišljenja sam da u svim svjetonazorskim pitanjima nije bio ono što predstavlja hrvatska desnica. Kod svih dvojbenih pitanja išao je okolo pa na mala vrata; tu prije svega mislim na pozdrav Za dom spremni. Morao je znati da će to pitanje doći na red, morao je biti izričitiji, jasniji, decidiran. Način na koji je on odgovorio pokazao je da je to bilo ‘ni vrit, ni mimo’. Držim da niti jedan predsjednik HDZ-a, koji sebe smatra predvodnikom desnoga centra, ma što to značilo u njihovoj percepciji, ne može, a ne braniti pozdrav Za dom spremni. Svaki stav oko toga pozdrava u kojem ćemo mi objašnjavati povijesne špekulacije i lamentacije nema veze s realnošću. Pozdrav Za dom spremni je u potpunosti afirmiran i potvrđen te ako je i bilo nešto sporno u tom pozdravu, on je očišćen kroz Domovinski rat i HOS-ove i ostale hrvatske postrojbe. On je dio hrvatske tradicije. Mi kao Domovinska koalicija smatramo da je to jedna od zadnjih crta obrane poštovanja i prema Domovinskom ratu, ali i prema nama samima. Govoriti u negativnom kontekstu o pozdravu Za dom spremni s ove vremenske distance znači povlačiti se pred onima koji su izgmizali kao miševi i zmije nakon 25 godina i koji sada pokušavaju biti kriteriji demokratskoga sustava i demokratskih vrijednosti, a to je ono što radi dio hrvatske političke scene, koja sebe voli nazivati „desni politički centar“ tj. vodstvo HDZ-a. To se nikako ne smije dopustiti.

Pozdrav Za dom spremni je po mom dubokom uvjerenju svetinja Domovinskoga rata, dio našega identiteta, dio našega integriteta i mislim da je tu Plenković morao biti puno jasniji, puno čišći, a u najmanju ruku morao je biti na tragu politike dr. Franje Tuđmana koji je rekao da ‘NDH nije bila samo politička tvorevina nego izraz težnje i volje hrvatskoga naroda za svojom nezavisnošću’. Smatram da svaki pokušaj zabrane ovog časnog pozdrava koji je duboko uvriježen u hrvatskome narodu samo može praviti duboke i trajne podjele u hrvatskome društvu i provocirati sve one koji su branili hrvatsku državu.

Tko je od njih dvojice bio konkretniji?

U određenoj mjeri Plenković je dobio jer su dosadašnji HDZ-ovi lideri bježali od sučeljavanja s Milanovićem, što je bilo bespotrebno i veliki minus. U tome smislu Plenković je svakako dobio s time što se uopće pojavio. Javnost ga nije znala, mi s desnice ne možemo biti zadovoljni kako je on branio svjetonazorska pitanja, ali ako se želio prikazati kao birač centra, onda je u tome uspio.

Tko je Vama prihvatljiviji kao premijer?

Meni ni jedan nije prihvatljiv kao premijer. Mi se borimo da mi dobijemo toliko glasova da možemo o tome odlučivati. Nama Milanović nije prihvatljiv nikako, prvenstveno radi njegovih svjetonazorskih stavova o Miri Barešiću, Srbu, pozdravu Za dom spremni koji ga u potpunosti delegitimiraju kao prvoga čovjeka hrvatske Vlade. Također, on je u sučeljavanju očajnički bježao s teme Perkovića, pokušavajući to prebaciti na područje Franje Tuđmana i HDZ, što je potpuno smiješno. Svakome tko se bavi politikom potpuno je jasno da je SDP morao otvoriti dosjee UDBA-e kako bi se otklonio od komunističkoga nasljeđa. On to, ne da nije napravio nego je kao predsjednik Vlade, svom svojom moći, štitio Perkovića i Mustača. Zbog toga njegovi sadašnji, nemušti potezi da se opere od Lex Perkovića bili su pomalo tragikomični, a tu situaciju Plenković nije iskoristio do kraja. Nije smio brzo prijeći preko toga jer je to pitanje koje definira ima li jedna politička stranka kao što je SDP otklon od komunističkoga naslijeđa ili nema. SDP ga očito nema i to je ono što je HDZ morao iskoristi bolje i kvalitetnije. U svakom slučaju, Plenković se mora još potvrditi i dokazati da prihvaća onaj svjetonazor i političke pozicije kao i biračko tijelo HDZ-a.

Što im ponajviše zamjerate tijekom debate?

Oba su se ponijela vrlo loše prema proslavi ustanka u Srbu. Za svakoga objektivnoga promatrača, analitičara i povjesničara činjenice nepobitno govore da je u Srbu bio zločin Srba nad Hrvatima. Radi se o neviđenoj mržnja Srba nad Hrvatima kada su na blagdan sv. Ane na najokrutniji način poklani hrvatski hodočasnici. Neprihvatljivo nam je „zaobilaženje“ i ignoriranje takve tragedije, a pogotovo od strane HDZ-ovog predsjenika. Jasno treba reći i poštivati činjenicu da je tzv. ustanak u Srbu bio veliki zločin, a ništa bolja ne može biti niti kvalifikacija ustanka u Brezovici koji je doveo do zločna u Srbu. Tu je Plenković na tragu ljevičarske političke pozicije, s nešto umjerenijom i suzdržanijom retorikom od Milanovića, ali samo da se ne bi do kraja zamjerio svome biračkom tijelu.

Ono što me posebno pogodilo jest njihov stav o Miri Barešiću. Za obojicu to je očito nezgodna tema, što je i logično, budući da su i Plenković i Milanović gradili svoje političke karijere te na pozicijama Bruxellesa gledali vizuru Hrvatske, dok su se njihovi vršnjaci za istu borili. Miro Barešić je istinski hrvatski vitez, hrvatski junak. Kada o njemu govore jedan Milanović i Plenković prije svega trebaju govoriti uz puno poštovanje, a i u kontekstu vremena kada su hrvatski zatvori bili prepuni hrvatskih mučenika, nacionalista, političara, domoljuba. To je doba kad su se UDBA i Ozna najbrutalnije obračunavale s Hrvatima u emigraciji, a akcija tada dvadesetogodišnjeg Mire Barešića i njegove organizacija bila je ona ‘ljutu travu na ljutu ranu’. Takve izjave mogu davati samo oni koji nisu osjećali hrvatsko društvo. Nitko ne spominje da je Vladimir Rolović, koga je likvidirao Barešić, jedan od najzagriženijih Oznaša i Udbaša koji je bio poslan u Švedsku, gdje je bila snažna emigrantska tvrđava, da razbije emigraciju i pobije najuglednije hrvatske ljude. Ovo je samo bio odgovor na to. To je bio rat između jugoslavenske tajne policije s hrvatskim emigrantima. Činjenica je da je Miro Barešić u svojim 40-im godinama došao u Hrvatsku i poginuo u opasnoj operaciji, u operaciji u koja se nije trebalo ni slati, već je on trebao biti instruktor i motivator, budući da je nama mlađima bio legenda. U njegovom slučaju treba ispitati ulogu Perkovića. Kada se govori o Miri Barešiću mislim da su i Milanović i Plenković morali stajati mirno, a ne ga stavljati u negativni kontekst.

Kad ste već spomenuli Perkovića. Nedavno je njemu i Mustaču donesena osuđujuća presuda u Njemačkoj. Ima li Hrvatska snage suočiti se s implikacijama te presude i konačno provesti neki oblik lustracije?

S velikim ponosom mogu kazati da je presuda Perkoviću i Mustaču jedan od mojih najvećih političkih uspjeha. Želim i ovom prigodom podsjetiti da sam bio taj koji je otvorio dosje Udba-e u Njemačkoj, da sam ’90-ih godina prikupljao sve moguće podatke koje sam mogao. Imam posebnu zahvalu prema Kazimiru Svibenu, koji je bio predsjednik Komisije za žrtve rata i poraća u Hrvatskom Saboru i koji mi je omogućio da dobijem svu dokumentaciju koja se tiče moga strica Ante Đapića koji je ubijen u emigraciji, kao i ostalih emigranata. Kako mi u to vrijeme nismo imali sugovornika u Hrvatskoj, nitko se nije želio time baviti jer je snažna Manolićeva ruka sve držala pod kontrolom i mreže Udbe su bile netaknute, tako da sam sa svom tom dokumentacijom i kontaktima s njemačkom policijom i tužilaštvom ponovno otvorio taj slučaj koji je kasnije doveo do svega ovoga. To je prvi potez lustracije u hrvatskome društvu.

Hrvatskoj je potrebna snažna lustracija, prije svega u pravosuđu jer je nevjerojatno da njemački sud osudi na doživotnu robiju ljude čijem izručenju su se protivili hrvatski sudovi i tužiteljstvo. Ovo je proces koji je postao nezaustavljiv, bez obzira tko bude na vlasti, ne smije politički sprječavati državno odvjetništvo za poduzimanje koraka, s tim da treba napraviti lustraciju Državnoga odvjetništva i hrvatskoga pravosuđa da bi se to uopće moglo pokrenuti. Ne može netko tko je bio u prošlom sustavu, sudjelovao u bilo kakvim političkim procesima, danas biti u Vrhovnome i Ustavnom sustavu. Prvo nam treba lustracija u pravosuđu da bi moglo funkcionirati sve ostalo.

Što nudi Domovinska koalicija, koliko je tu stranaka okupljeno i što Vi nudite biračima?

Domovinska koalicija nudi zajedništvo hrvatske desnice. Hrvatska desnica mora biti snažno zastupljena u Hrvatskome saboru. U ovom trenutku objedinjujemo pet stranaka i čitav niz uglednih pojedinaca. To su Hrvatska stranka prava dr. Ante Starčević, Demokratski savez nacionalne obnove, Ujedinjena stranka prava, Hrvatsko kršćanska demokratska unija i Hrvatska demokratska stranka. Tu su i ugledni pojedinci, nekadašnji saborski zastupnici poput Pere Kovačevića, Miroslava Rožića, dr. Ante Kovačevića, Vlade Jukić. To je naš najbolji tim iz 2007. godine, shvatili smo ozbiljnost trenutka i odlučili dati sve od sebe. Ne smijemo zaboraviti ni Peru Ćorića, ni Ivana Tepeša. Na sedam lista su aktualni i bivši saborski zastupnici, ostale liste čine uglednici lokalnih jedinica. Želimo biti snažan korektiv onome što će se događati u Hrvatskoj, želimo odaslati snažne poruke, prije svega svjetonazorske i duhovne. Bez snažnoga svjetonazora, ideologije i duhovnoga karaktera politike ne možete rješavati nikakve probleme. Ako nemate osjećaj prema obitelji, domu i starima, onda ne možete donositi niti zakone koji mogu biti komplementarni s onim što nama treba.

Naš socijalni program se temelji na socijalnome nauku Katoličke crkve koja je tu vrlo jasna – načelo solidarnosti je temelj opstanka jednoga društva, posebno manjega naroda kao što je hrvatski. U tome smislu držim da dajemo jedan kompletan program reforme pravosuđa, ali i reforme gospodarstva u kojem Hrvatska trenutno nema nikakvu strategiju. Jedno od presudno važnih pitanja za nas je demografska obnova koja se bez konkretnih koraka neće dogoditi. Mi predlažemo, za primjer, da se uvede status majke njegovateljice/odgajateljice s više djece te da joj to bude i plaćeno. Ako ne dovedemo određene standarde u Hrvatsku nećemo ići naprijed. Trebamo se baviti poljoprivredom, središnja nacionalna banka treba biti stavljena pod kontrolu Hrvatskoga sabora, Narodna banka mora biti u funkciji hrvatskoga poduzetništva, države, a ne stranoga kapitala. Što je posebno važno u vanjskoj politici, mora biti postavljen zid prema Istoku. Nakon svih ovih uvreda koje prema nama idu iz Srbije, vrijeđanja i pisanja, izmišljanja nota i pokušaj rušenja našega ugleda u svijetu, bio bi akt nacionalne veleizdaje kada bi bilo koja hrvatska vlada ili parlament donio odluku o pripuštanju Srbije u Eu bez referenduma hrvatskoga naroda. Konačnu riječ o tome hoće li Hrvatska pristati na to da Srbija postane članica EU za pet, deset ili 20 godina ne smije se dogoditi bez da se pita hrvatski narod putem referenduma.

Kakva su Vaša očekivanja?

Nositelj sam liste u IV. Izbornoj jedinici, Osječkoj i Virovitičkoj županiji. Bit će teška utakmica, ali zbog ugleda, moga osobnog, ali i ostalih kandidata, uvjeren sam u dobar rezultat. Vjerujem da možemo polučiti rezultat koji će onemogućiti formiranje velike koalicije HDZ-a i SDP-a. Sve ovo što se događa u hrvatskoj politici, a posebno umjetno forsiranje ‘mladih’ političara, samo je pokušaj da se onemogući da bilo koja opcija može s formalno srodnim strankama formirati većinu. Pred narodom će onda ispasti da oni zbog toga idu s velikom koalicijom. Moramo se osigurati da do toga ne dođe. Deset mandata bi nam bio minimum koji bi mogao omogućiti da HDZ ne može ostvariti ono što svi očekuju – koaliciju s SDP-om.

Na desnici je veliki broj stranaka koje nikako da se okupe u jednu veliku koaliciju. Tko je najveća zapreka takvome ujedinjenju i tko je kriv za takav raspad na desnici?

Tu moramo promatrati ljude. Bilo je razbijanja, kao sa HSP-om, kad sam ja srušen, propala je i stranka, koja se danas broji u promilima. Primjerice, u gradu u kojem živimo predsjednik HSP-a Danijel Srb i ja, ja dobijem deset puta više glasova nego on, bez obzira što je brend stranke u njegovim rukama. Na ovim izborima smo pokušali okupiti sve, sa svima smo razgovarali i svima smo nudili korektne ponude oko mjesta i lista. Ali, oni imaju svoje nalogodavce koji ne dopuštaju formiranje jakog desnog krila. Poanta je u tome da je najveći dio toga desnog, pravaškog, demokršćanskog konzervativnog biračkog tijela okupljen oko Domovinske koalicije. Tu je i najjača parlamentarna stranka na krajnjoj desnici HSP A.S., tu sam ja – simbol pravaštva svih ovih godina, tu su Rožić i Kovačević i mislim da je jasno što naši birači mogu očekivati. Koliko ćemo mi uspjeti u tome, vidjet ćemo. Vjerujem da možemo dobiti između 8-9 zastupnika.

Koje su to ključne stvari kojima se nova vlast morala odmah pozabaviti?

Nova vlast bi se prije svega trebala pozabaviti činjenicom da je Hrvatska ugrožena više socijalno i duhovno, nego gospodarski. Zakonska regulativa mora onemogućiti izbacivanje ljudi iz jedine nekretnine. S druge strane treba uvesti veću monetarnu suverenost, koja ne može biti potpuna, ali treba biti veća nego danas. Radničko zakonodavstvo treba urediti na drugačiji način, s naglaskom na zaštitu žena i trudnih radnica. Tu je i demografska obnova o kojoj se zaista treba voditi računa. To su prvi potezi koje trebaju napraviti.

Što je Hrvatska izgubila zadnjih godinu dana?

Politika je izgubila svoju vjerodostojnost, pokazalo se da nema prostora za eksperimentiranje. Eksperiment je bio brutalan i loš. Najjača stranka je prepustila mjesto predsjednika Vlade, što je nedopustivo pa i po cijenu novih izbora, na kojima bi, siguran sam, Karamarko prošao puno bolje. Najjača stranka treba imati svoga predsjednika Vlade, ali mora i naći svoje partnere.

Razgovarala: ANDREA ČERNIVEC

Posted by tajnistvodesno
Categories: IZBORI-2016, MEDIJI - Tisak
Tags: Anto Đapić, DESNO, Domovinska koalicija, izbori 2016